понедељак, 6. јануар 2014.

Krivi smo mi

Znam da su potrebni meseci, pa i godine, da se kuća napravi, a da su dovoljne sekunde da se sruši, ili minute da izgori. Ali, ovo nije ni srušeno, ni zapaljeno; samo smo ga mi obojili svojim mentalitetom.
Pomodno smo ga krstili etno selom, mada bi to moglo biti na Tari ili Zlatiboru, na Kopaoniku ili Jastrepcu, ili na mojoj Goliji. Etno selo u opštini Alibunar moglo bi da ima objekte od naboja ili ćerpiča, sa detaljima rumunske, slovačke, nemačke, mađarske tradicije.
Šindru smo ovde doneli tek četressedme...
Svejedno, neko je te brvnare napravio. Potrošio je novac iz budžeta, ili iz donacija, opet svejedno. Slikao ih par puta, da opravda svoje postojanje.
Onda je prokleta košava produvala neki šareni papirić i svi smo se okrenuli za njim.
Evo kako sad izgleda brvnara na Devojačkom bunaru:




Nismo u stanju da napravimo park na mestu bivše deponije...
A pogledajte kako iz temelja naše tradicije rastinje niče samo, bez ljudske brige, a kamo li truda.

Da li je moguće da ima onih sa stalnim zubima koji za bilo koju našu nevolju još uvek optužuju Turke, Švabe, ustaše, balije, Šiptare, kauboje, Vatikan, masoneriju, pedere...

Нема коментара:

Постави коментар