среда, 10. фебруар 2016.

OSTANI SRBIN, RECI MI KOJI JE DANAS DAN





Ima on mnogo mana, ali, fejsbuk je vrlo inspirativan.
Moj prijatelj već 35 godina, stariji ne od fejsbuka, već i od PCja, objavio danas:




Zabrinuti moj druže pravoslavni!
Na ovaj dan kada slavimo
Преподобнoг Јефремa Сиринa и Преподобнoг Исакa Сиринa, данас,  у среду, 28. Јануара,
(da, ne daj se zaluđivati, danas je sreda, dvadesetosmog januara, ne desetog februara, kako tvrde Latini, uzmi i poštuj svoj kalendar), osećam potrebu da stanem ispred tebe i zaštitim te od opsene kojoj si podlegao.

Datuma koji si naveo, četrnaestog februara, slaveći svoj kalendar, Srbin slavi
Преподобног Авксентија и светог Кирила Словенског.
Светог мученика Трифуна (Претпразништво Сретења)
, slaveći svoj kalendar, Srbin slavi 1. Februara.

Otidi kod svog sveštenika, zamoli da ti pokaže tvoj kalendar.
Mogu i ja sve to da ti objasnim, ali ne mogu da razumem umesto tebe.

понедељак, 1. фебруар 2016.

SRAM TE BILO, ŽAKLINA




E, video sam pravi biser na fejsbuku.


“Naša carica Milica, kad joj je poginuo muž, otišla je u manastir, a na mestu gde ga je prvi put ugledala digla je manastir Ljubostinju. A vaša “princeza” Žaklina Kenedi, posle pogibije Džona Kenedija, digla je noge prvom bogatom Grku koji je na nju naišao. To je ogromna razlika među nama i zato retko možemo da se razumemo…”
(Prof. Dr Veselin Vesko Savić, držeći predavanje u SAD o razlici u navikama i mentalitetu između Srba i Amerikanaca)


Ne znam da li potpisnik ovih stihova (Veselko) zaista postoji ili je virtuelni lik sa interneta.
Ni da li je bilo predavanja i slušalaca koji su zabezeknuto slušali ovo napred, ili je sve literarni pokušaj nekog samoukog rodoljuba sa fejsbuka.
Ali znam da je ovo esencijalna nit rodoljubivog palanačkog folklore koji je krajem dvadesetog veka gotovo napunio udžbenike istorije, ovo je misao koja se slepom narodnom pevaču učinila temeljom, i stubom, i himnom nebeskog carstva, reči koje su tako dobro legle na muziku božićnih kalašnjikova.

Knjeginja Milica je rođena oko 1335. godine, i u vreme smrti svoga muža, srpskog kneza Lazara Hrebeljanovića, imala je 54 godine. Malo sam sumnjičav po pitanju tvrdnje da je bogati Turčin sultan Bajazit bio zainteresovan za njene noge (kao što je bogati Grk Onazis bio zainteresovan za Žaklinine).
Nije tada otišla u manastir, već je kao namesnica četiri godine vladala kneževinom Srbijom, do punoletstva svoga sina Stefana, 1393. godine.
Da ne bi potpala pod vlast svoga zeta (muža ćerke Mare) Vuka Brankovića, od srpske kneževine je načinila otomanskog vazala. Verovatno nije Bajazitu digla noge; elegantno je ubici svoga muža poslala u harem svoju dvanaestogodišnju (12) ćerku Oliveru (Olivera Despina).

Uprkos pećkom patrijarhu Jefremu, koji je stolovao u Peći, u oblasti kojom je vladao njen zet Vuk Branković, sazvala je crkveni sabor u Žiči, na kome je postavljen patrijarh Danilo III, sa sedištem u Žiči. Teško se saglasiti (a u Srbiji ne biti kamenovan) sa tvrdnjom da je takav neki pokušaj razbijanja srpstva prošao bez vatikansko masonske zaprške. I da nema Milicinog marketinga u mitu o Vuku Brankoviću izdajniku.

Milica se obavezala na plaćanje danka i slanje vojnika Turcima, i da njeni sinovi Stefan i Vuk sa vlastelom jednom godišnje odlaze na sultanov dvor i potvrđuju vernost.

U poslednjem krstaškom pokušaju da zaustave Otomansko napredovanje u Evropu, u Nikopoljskoj bici (današnja Bugarska), 25. septembra 1396. godine, odlučujuću ulogu su odigrali turski vazali, 1500 vitezova oklopnika Milicinog sina Stefana Lazarevića, posle čijeg naleta su se sa bojnog polja izvukli samo krstaši koji su imali leteće ćilime.

I čitav Balkan pao pod tursku vlast.

Kad bolje razmislim, one reči sa početka (“To je ogromna razlika među nama i zato retko možemo da se razumemo”), više mi i ne zvuče tako budalasto.