субота, 9. јул 2011.

PET MILIONA DALO REZULTATE

     *     *     *

Ne znam ko ovu vlast bije po ušima da se hvali dobijenim novcem, koji zatim spuca bez traga i bez ikakvog rezultata.
Pre nepuna dva meseca hvalili su se da su dobili 5 miliona dinara za izmeštanje deponije iz Karlovca.
Znam da ima plaćenih da o tome pričaju, kao i naivnih da u to izmeštanje poveruju.
Kao što znam da su ostali anestezirani i nisu svesni gladnog čopora koji hara i uništava nasleđeno, uništavajući našu budućnost.

Kao i posle onih dva miliona, pre više od dve godine, tako i posle ovih pet, deponija samo raste i širi se.

Danas i gori. Poslao sam regionalnom lideru Borisu sliku, da vidi, mada ne može da omiriše (i to mi je žao) kako to izgleda na 36 stepeni celzijusa.

Poslao sam mu i pismo:

Gospodine Predsedniče,

Ovo je treći put da vam pišem na istu temu, a radi se o ogromnoj divljoj deponiji koja skoro dvadeset godina postoji usred Banatskog Karlovca.
Danas vam  šaljem najnoviju fotografiju načinjenu od moje kuće, u naselju Blok 20A, koje je od ostatka B. Karlovca odvojeno upravo pomenutom deponijom. Na slici vidite, mada ne osećate kako izgleda kada se nekoliko hektara komunalnog, sanitetskog, klaničnog i ostalog otpada zapali na 36 stepeni Celzijusa.

Da vas podsetim da sam vam na ovu temu pisao pre više od godinu dana, kao i Ministarstvu za državnu upravu i lokalnu samoupravu, koje je pre više od dve godine dalo lokalnoj upravi 2 miliona dinara za izradu projekta izmeštanja i rekultivacije pomenute deponije, kao i ministarstvu zdravlja, i paralelnim sekretarijatima u Vladi Vojvodine. 
Ministarstvo koje je novac dalo nije me ni udostojilo odgovora, niti su za više od dve godine postavili pitanje kako se raspolaže sa dodeljenim sredstvima.
Iz vaše kancelarije odgovoreno mi je da će se intervenisati i koordinirati rad između nadležnih na republićkom i lokalnom nivou, ali je na tome završilo.

Posle određenog vremena, kako se ništa nije dešavalo, pisao sam ponovo na sve adrese, od predsednika opštine  sam dobio odgovor koji nije za javnost, ministarstvo koje je dodelilo novac ponovo nije pokazalo ni elementarni interes, pokazujući da ih sredstva iz budžeta, ako ih već ne koriste sami, uopšte ne interesuju, iz vaše kancelarije mi je odgovoreno da je kontaktirana lokalna uprava i da ste saznali da se na izmeštanju radi, samo što ne razumem na osnovu čega ste u to poverovali, jer se u međuvremenu deponija proširila tridesetak metara u jezero, udaljeno svega par stotina metara od bunara iz kojih se snabdeva gradski vodovod. To se savršeno lepo može videti na satelitskim snimcima načinjenim u razmaku od dve godine (prilažem sliku).

Prema mojim saznanjima, dobijeni novac je potrošen na postavljanje ograde oko deponije (nenamenski, a pogađate ko je izvođač radova).
Ograda je vrlo brzo pogažena od strane vozila komunalnog preduzeća prilikom ulaska na deponiju, a kako su gomile smeća ogromne, sada ga komunalci deponuju na dve okolne asfaltirane ulice.

Pre dva meseca na internet prezentaciji Opštine Alibunar (naša opština) objavljeno je da je dobijeno 5 miliona dinara za izmeštanje deponije u Banatskom Karlovcu.
Jedini vidljiv pomak je u pomeranju granica deponije u okolna dvorišta,  ekonomske objekte, na ulice, a prve gomile smeća su na pedeset metara od međunarodnog puta Beograd - Vršac - R. Rumunija.

Stiče se utisak da je budžet Republike Srbije prepun i da se sredstva daju šakom i kapom, bez ikakve kontrole šta se sa istima radi, dok se prosečni životni vek u Srbiji opasno približava ruskom, da ne kažem afričkom, između ostalog zbog ovakvih pokazatelja naše civilizacijske zrelosti.


Verujem da ću, kao i prethodna dva puta kada sam mu pisao, iz kabineta Predsednika dobiti poziv i uveravanja da se na izmeštanju deponije radi. 
To nam je, uz evropske integracije i Koridor 10, prioritetni cilj.
Vizavi EU, imam saznanja da smo, zahvaljujući uspesima u borbi protiv korupcije, obuzdavanju inflacije, reformi sudstva i unapređenju ljudskih prava i sloboda, prvi na listi za ulazak, odmah posle Albanije i Moldavije.

     *     *     *

четвртак, 7. јул 2011.

KO SPINUJE BOLJE?

     *     *     *

Ko ima problema sa zatvorom, može to lako da reši!

 EVO OVDE!

Noletovi milijarderi grade fabrike
Šta kažete za naslov?
Šta kažete za našu svetlu budućnost?
Mi smo, dragi Đokovići, učinili puno za vas, ne morate ni dalje da ulažete ni dinara u Srbiju, ne morate ni porez da plaćate, plaćajte ga i dalje tamo gde vam duša želi, i dalje ćemo trubiti o vašem rodoljublju, ali - IZBORE MORATE DA NAM DOBIJETE!

Otkad nam ovi grade fabrike mi smo sve bliže veselim devedesetim!
Stiže nam devedesettreća, čak i bez rata i snkcija. Možda neće biti novčanica od 500.000.000 dinara, ali već imamo inflaciju tri puta veću od najveće u Evropi.

Zašto nam se ovo dešava?

Pa, pročitajte komentare na vest koju sam vam ponudio: devedeset posto ljudi već slavi zaposlenje u tim fabrikama!

Novak ume da spinuje loptu (možda baš ne kao Rafa, to je jedino gde ga još nije pretekao), a sad se dobrano uključio u spinovanje sirotinje raje.

Amaterski, skoro debilan spin, ali lopta ide na pravo mesto.
Ili je prosta duša slovenska toliko široka da je i najgori spin pogodi?

Izgleda blesavo, ali nas leđa bole sve više...


     *     *     *

понедељак, 4. јул 2011.

PUSTITE DEČKA


     *     *     *

Predsednik Tadić je, u feudalnom i rodoljubivom nadahnuću, izjavio: Ja bih odmah dao Đokoviću da bude predsednik !.

Predsedniok je još jednom, mada je normalnima odavno dovoljno poznato, pokazao koliko se razume u dužnosti i potrebne kvalifikacije Predesdnika Republike.

Novinar B92, koji mesecima tvdi da je Novak trenutno nenadmašan i nedostižan, reskira da dobije kilu vrišteći na svaki odlučujući poen, kao da se dešava nešto neočekivano i neverovatno.

Državni vrh, državna televizija, ostali mediji, kompletan narod – svi su egzaltirani. Jasno je, zar ne, da živimo u najboljoj državi na svetu. Bar nekoliko meseci ne treba ništa dirati…

Da, u tome je suština!
Tamo neki Tadići, Jeremići, Đilasi i Family sportovi možda nešto i muvaju, ali vidite da to ima žestoko otadžbinsko  opravdanje.

Da budemo načisto:
To što je napravio Novak Đoković može tek jedan u mnogo miliona dečaka.
I ovo nije mogao niko da mu namesti.
Drugačije nije moglo, tu talenat sam po sebi nije dovoljan.
Da bi stigao dokle je stigao morao je od zabavišta, svakodnevno, uključujući i nedelje i ostala crvena slova, da odtrađuje tri srpska radna vremena,.

Imali smo mi i Moniku Seleš (možda nije bila dovoljno naša?), imali smo Anu i Jelenu, imali su drugi mali narodi, u teža vremena, svoje Lendle i Navratilove.
I Federere.
Zamislite Rodžera da mu praznoglasvi političari ovako podilaze!
Mislite da bi oni to sebi dozvolili?
Mislite da bi Rodžerov otac to dozvolio?

Pustite Novaka da bude kao Rafa, tih i nenametljiv, objektivan, kao što jeste kad ostane sa novinarima posle meča.
Pustite ga  da bude gospodin, kao Rodžer, svestan svoje snage i svestan da je to trenutak, da su takve trenutke imali drugi pre njega i imaće ih posle njega.

Ne kaljajte njegov talenat.
I, pre svega, ne kaljajte tolike godine detinjstva potrošenog da ostvari svoje snove, umesto da čeka da mu te snove kupi tata.

     *     *     *

субота, 2. јул 2011.

NE ČUVA BOG TORBU NO TVRDA KANAPA

     *   *   *

Mislim da prvo treba pogledati sliku:

Pogodi ko dolazi iz pravca Beograda

Ova slika je napravljena iz auta, sa mesta vozača, dakle -  ovakav pregled ima vozač kada iz Solunske ulice, kod restorana E94, izlazi na međunarodni put.

U zdravim društvima ovako nešto bilo bi dovoljno za otkazivanje  poverenja mnogima. Ja verujem da bi i kod nas bilo nekih dešavanja kad bi se za ovo znalo. Odgovorni su verovatno neobavešteni, jer - otkud prilika da ovo vidi, recimo, predsednik SO Alibunar? Ili, recimo, predsednik Saveta MZ?
Ti ljudi, zbog nebrojenih obaveza, verovatno nikad nisu prošli ovim putem.
Sklon sam da poverujem da bi na ovo reagovali i neki inspektori, putari, komunalci i slični, samo kad bi imali vremena da rade svoj posao.

Zato sam danas odlučio da im pomognem, uzeo trimer i pokosio travu.
Sad je pregled malo drugačiji:

Pogodi da li je ovaj kombi bio ovde pre petnaest minuta

Neću da kažem da sam baš napravio park.

Ali, ovde je prošle godine jedan biciklista naleteo na šleper i teško nastradao. Ne želim da pobrojane funkcionere sutra zaboli herc kad bi, ne daj Bože, neko drugi ovde uleteo pod šleper.

Jer, kako kaže moja mama:
Ne čuva Bog torbu, no tvrda kanapa!




     *   *   *

субота, 18. јун 2011.

USLOVI ILI TRUD

Kad god od nekoga čujem da ne postoje uslovi da se nešto uradi, a to u Srbiji čujem svakodnevno, dobijem želju da mu ovu sliku gurnem pod nos dok ne nauči napamet svaki piksel!




Ovde klikni da vidiš sliku u punom formatu.

          *     *     *

среда, 15. јун 2011.

OČISTIMO SRBIJU (slobodno dodati od koga)

Svašta se može pročitati na zvaničnim internet prezentacijama opštine i Mesne zajednice.
Ja iskreno mislim da oni nas zajebavaju.



Predlažem liderima u regionu da ove kućice u cveću zaštite kao naš brend. Ako budu odugovlačili, mogli  bi 
Amerikanci ili Japanci, koji nikad sami nisu nešto smislili, 
ukrasti ovu ideju za dekoraciju gradskih naselja.

Čak i dvogodišnja deca umeju da osete gde šta smeju da urade. Tako i ova, intelektualno ne mnogo zrelija vlast, vidi da može da priča o stvarima zbog kojih bi im  u svesnijim sredinama muda bila duboko u procepu.

Hvalili su se sa dva miliona za rekultivaciju deponije, i ona se samo širila naredne dve godine, na jezero, njive, dvorišta. 
Sad se hvale sa novih pet miliona koje su dobili da naredne dve godine ne urade ništa.

Može im se. I kroz nove dve godine niko im neće prebaciti zbog nerada i nesposobnosti.

Stado inače služi za šišanje tri tačke


    *     *     *

уторак, 14. јун 2011.

KO JE KOME POMOGAO


Dugo nisam pisao na blogu. 
Bilo je drugog posla; a bilo je i odmaranja.
I, čim mrdneš iz Srbije, vidiš koliko je Ajnštajn u pravu..
I vreme je relativno. Ne mislim, pritom, da je kod njih već podne kad je kod nas jedanaest sati. Ne mislim ni da je vreme kod nas usporilo. Mislim da kod nas vreme teče u suprotnom pravcu.
Teorija relativnosti doživeće reviziju. A mi nismo razumeli ni beta verziju; kao ni štošta drugo.

Ako ne znamo šta je Sibir i ne razumemo ga, otići ćemo tamo u majici bez rukava i vrlo brzo se smrznuti. Ako ne razumemo močvaru, začas ćemo stradati od malarije, aligatora...
Ako ne razumemo svet u kome živimo, kakve su nam šanse da jednog dana živimo dostojno čoveka?
Ako lažemo sebe, ako pokušavamo da lažemo druge (pokušavamo, jer su naše laži smešne), ako izmišljamo,  dorađujemo i kitimo mitove,  kako mislimo da ostvarimo srećno društvo?
Ako brujimo o liderstvu, a lideri smo samo u korupciji, bedi i prljavštini, kako ćemo ispoljiti želju da napredujemo?

Pre nekoliko dana, na Zejtinliku, srpskom vojničkom groblju u Solunu, čuo sam, otprilike, ovo:
U proboju Solunskog fronta poginulo je više od osam hiljada Srba, oko sedam hiljada Francuza, toliko Britanaca, Rusa, Poljaka... Dakle, nas najviše! A oni nam vraćaju bombardovanjem!
Podaci, uglavnom, stoje. A dodatno naravoučenije?
Otprilike, mi njima pomogli, a oni nama tako.

Posmatrajmo sve u svetlu još nekih činjenica.
Solunski front (jedan od manjih u I svetskom ratu) osnovan je željom saveznika da pomognu Srbiji da se odbrani od Austrougarske (kasno), i radi oslobađanja Srbije.
Savezničke snage na frontu 1917. godine činile su: 7 britanskih divizija, 6 francuskih, 6 srpskih,, 1 italijanska, 1 grčka i dve ruske brigade, a još dve grčke divizije su naknadno osnovane, kada je prevladala struja premijera Venizelosa, naklonjenog saveznicima, nasuprot kralju Konstantinu I, naklonjenom Nemcima.
Srpske snage  (oko 65.000), činili su vojnici koje su posle povlačenja preko Albanije, izranjavljene, izmorene, gladne i bolesne, dočekali saveznici, nahranili, izlečili, obukli i naoružali.
Sklon sam da ovo vidim kao savezničku pomoć Srbiji, i to širokogrudu, a ne obrnuto.
Da li su imali interes? Bez sumnje.
Samo u jednoj bici na Zapadnom frontu, bici na Marni, između Francuza i Britanaca sa jedne, i Nemaca sa druge strane, poginulo je i ranjeno 500.000 vojnika.. Srbija, pritešnjena Austrougarskom sa severa, Bugarskom sa istoka, Turskom u blizini i neodlučnom Grčkom na jugu – nije učestvovala. Opravdano? Bez sumnje. A da li je imala interes? Bez sumnje!
U rat su se na strani saveznika uključili Amerikanci, Kanađani, Australijanci, Novozelanđani, na raznim frontovima na istoku, Pacifiku, Africi…
Mi nismo učestvovali na tim frontovima. Nismo za to imali snage.
A da li smo imali interes? Bez sumnje.

Strašnu, medveđu uslugu, čine oni koji na ovaj način objašnjavaju narodu naše mesto u svetu.

Kažu, još: A od tih sedam hiljada Francuza samo su pola pravi Francuzi, ostali su Senegalci, Alžirci, iz Indokine... Kažu to oni koji tvrde kako su u Srbiji svi ravnopravni, a uporno dele ljude po Bogu kome se mole, jeziku koji govore, kapi koju nose... Koji kažu za azilante iz Srbije: pa to su Šiptari, Romi...

Srbija nije mogla sama da se odupre Austrougarskoj. Saveznici su to znali, i pomogli su.
I opet je Srbija zemlja koja je dobila najveća teritorijalna proširenja posle I svetskog rata, kao i posle Balkanskih ratova. I puni su pohvale saveznici bili za doprinos srpske vojske zajedničkoj pobedi.

Probajmo da shvatimo to zajedništvo! Čak i ako smo im pomogli.




     *     *     *

среда, 11. мај 2011.

"ZAŠTO SAM SE POSRAO NA VLASTITI ŽIVOT"

Da li to vredi probati nešto u ovoj poslednjoj evropskoj vukojebini?

Pre neki dan sam pisao o tome kako je za nekoliko godina smetlište "zagazilo" 50m dublje u jezero koje snabdeva vodom bunare našeg komunalnog preduzeća.

Vlasti su izgleda "shvatile" da je vrag odneo šalu, pa su naredili bacanje smeća na drugu stranu, na put, njive i obližnje ekonomske objekte. Evo slike:

Pod tako lepim nebom!

Svako normalan reći će da ovo nije smešno.
Ali, mi odavno nismo normalni! Mi smo najsmrdljiviji budžak Evrope, sklonište za otpad svake vrste, naročito ljudske.

A naslov?

To je pozajmljeni naslov, NASLOV PISMA ministru za zaštitu životne sredine, rudarstvo i prostorno planiranje, koje možete pročitati ovde.

     *     *     *


среда, 4. мај 2011.

SEDAM GODINA

Napraviću izuzetak i na blogu objaviti fotografiju koja nije moja.
Tačnije, napravio sam je od dva satelitska snimka, jednog iz maja 2002. godine, drugog iz aprila 2009.


Tamna površina na slici je voda, jezero na prostoru između Bloka 20 sa jedne strane, Terzićevih ekonomskih objekata i farme tovnih pilića sa druge, zadruge "Megaagrar", "BK sirovina", pumpe "Cargas" uz međunarodni put sa treće strane i onog većeg dela Banatskog Karlovca.

Ružičasti deo koji se proširio na račun jezera jeste najmanje ružičasti deo  Karlovca, smetlište, deponija ili kako hoćete.

U naznačenom periodu smetlište je ušlo 50 (pedeset) metara dublje u jezero.

Dva meseca pošto je napravljen drugi snimak, opština je dobila novac za izradu projekta izmeštanja i rekultivacije deponije. Od tada je prošlo dve godine, i jedino u šta možete da se kladite je da je jezero kraće za dodatnih  petnaestak do dvadeset metara.

Na sledećoj slici možete videti satelitski snimak groblja u Karlovcu iz dva pomenuta perioda.


Na drugoj slici se vidi da su na levoj strani groblja otkupljene bašte i kompletno popunjene.
Desna i donja strana su "obnovljene" maksimalno.  Ako kliknete na sliku, videćete mnogo bolje ovaj "napredak".

Imate li i vi utisak da se groblje popunjava dva puta brže nego što se jezero smanjuje?

Po proseku godina u kojima se umire brzo i sigurno pretičemo Rusiju i približavamo se Afričkim zemljama.

     *     *     *

Evo još jedne slike, na kojoj je čitav Banatski Karlovac sa dve obeležene tačke:


Na slici levo zaokružena je lokacija deponije i jezera, u sredini je vodotoranj i bunar kod zgrade MZ.
Rastojanje između desne obale jezera i bunara iz kojeg karlovčani piju vodu je svega 400m (četiristotine metara)!

Ko je završio osnovnu školu, trebalo bi da zna šta su spojeni sudovi, a ako još živi u Karlovcu, trebalo bi da zna i šta pije iz česme

        *     *     *
Prilično razumem one koji su u vlasti, koji odlučuju o ovim problemima i imaju u rukama novčana sredstva za njihovo rešavanje.

Sredstva im trebaju za teže, što će reći lične, probleme. Možda i za dugove u kladionicama.

Mnogima od njih ovo zadovoljava i zdravstvene i estetske kriterijume, dok su im moralni na nivou situacije.
Koliko cenim njihove sposobnosti, mnogi od njih neće razumeti ni zašto sam ove slike poređao u isti post.

Ja se, ipak, obraćam ostalima.

         *     *     *



недеља, 1. мај 2011.

PISMO IZ BERLINA


Ovo sam našao, pročitao i ovo je moj prvomajski poklon onima koji nemaju naviku ili priliku da prate neke medije.

Pismo je napisano iz Berlina, a namenjeno je onima koji se samoproglašavaju liderima, bilo da to rade u Beogradu, Zagrebu, Podgorici ili Sarajevu... Ili šire.
Ili uže, lokalno.

I, sa moje strane, ovo nije zalaganje za Jugoslaviju državu, ovo je promocija Jugoslavije ideje, kao što je Evropa ideja, kao što je čovečanstvo ideja.


Nećete nas zaustaviti, nećete nas obustaviti, nećete nas se rješiti, nećete nas se otresti, jer smo mi iznikli poput klica između vaših njedara koja su nas dojila kapima nevinog majčinog mlijeka, koje ne zna za nepravdu, koje ne zna za naciju, koje je, za razliku od vas, toplo i ukusno. Zauzimat ćemo sve više mjesta u vašem usko definiranom prostoru. Prelazićemo nečujno lebdeći preko vaših ishitreno povučenih granica, koje za nas predstavljaju samo oznake vaše skučene perspektive i vašeg neznalačkog i ograničenog viđenja pravog stanja stvari. Nećete nam zabraniti da se služimo srbizmima ili hrvatizmima ili turcizmima ili svim drugim izmima, jer su oni izrasli u nama i ne daju se više iščupati iz naše duše, jer sve dok mi živimo, živet će i oni u nama i dalje rasti i razmnožavati se kroz nas. Nema takvog genocida koji bi mogao da nas u tome spreči. Ne damo se suzdati i obuzdati vašim borniranim jezičkim i fizičkim pretnjama, vašim denuciranjem i omalovažavanjem čovječnosti. Ne damo se uplašiti vašim zajedenim profašističkim negiranjem genocida, vašim ogoljelim rasizmom i kobnim zamagljivanjem istine o masakrima koje su počinili vaši vladari, vaši generali, vaši ideologijom mržnje nakljukani vojnici, jadnici koji su bezglavo srljali u vaše iskopane jame za zataškavanje zločina.
Mi se zgražamo pred vašim ciničnim ograničavajućim bodljikavim žicama koje su samo pokazatelj vaših uskuhalih, patoloških, bratoubilačkih osjećaja iz pomanjkanja samopouzdanja. Bez dostojanstvenosti čulite iza vaše bodljikave žice, predstavljajući si da se nalazite van nje, ali vi ste unutar nje. Ona vam okružuje glavu i misli kao kruna na glavi kralja tamnice. Ograničeni osjećaji, ograničeni pokreti, ograničene misli, ograničena zbiljnost, ograničena pjesma, ograničena budućnost, ograničena istina.
Nema te sile koja će nas zaustaviti da vam predočimo tu bodljikavu žicu, da vam otkrijemo vašu kronično bolesnu dušu, da vam raskidamo vašu projektiranu državu neznanja i klanja i nepoimanja onog što se dešava u vama i oko vas. Vi ste u suštini stvari jadnici i bijednici, a pritom ste tako drski i uobraženi kad zahtjevate da vam pripada i ono što vam nikada neće pripadati, a to je naše pravo na besedu, na ukazivanje na ono što vidimo, na izgovor onoga što mislimo, za iskaz onoga što je neizrečeno.
Izbrisat ćemo vaš kontrolni mehanizam koji se sastoji od poricanja neograničenosti ovog sveta. Nećete nam zabraniti da razmjenjujemo stavove preko granica vaših dosadnih, jednodimenzionalnih interpretacija stvarnosti. Vaše ograničavajuće mišljenje nam je samo podstrek za još veći napor u daljem opisivanju i otkrivanju vašeg pravog lica. Nećete nas sprečiti u izgradnji novih sprava za neograničeno projiciranje novih predstava i viđenja sadašnjosti i budućnosti. Nećete nam onemogućiti da izgradimo razgraničeno umno pozorište, u kojem ćemo proizvoditi duhovite komade izrasle iz iskustava sadašnjice, koje ćemo u određenom činu peripetirati i napraviti odlučujući preokret najpre u naših mislima, a onda to primenjivati i u našoj svakodnevnici.
Vaša drskost, koja podsjeća na dosetke balavaca u punoj vojnoj opremi za juriš na nevino stanovništvo naših zemalja će se srozati kao kula od karata pred razbistrujućim vetrom naših reči i misli. Nećemo vam dozvoliti da zaposednete sve one pojmove zajednice kao što su mi, vi, oni. Nećemo vam dozvoliti da nam dodeljujete ni glavne ni sporedne uloge u našim školskim knjigama.
Dosta nam je vaših promašaja koji predstavljaju negiranje volje u izgradnji čovečne zajednice. Dosta nam je vaših iskrivljenih licemernih naličja koja nas podsjećaju na nakaze koje su se konačno dočepale vlasti, pa sprovode brisanje svih humanističkih portreta iz društvenog kataloga zajednice naših naroda i narodnosti. Ne damo da nam namećete umne i duševne uzde protiv razmene mišljenja i ideja na našim jugoslavenskim jezicima, koji su stoljećima rasli, međusobno se izgrađivali, nadopunjavali i obogaćivali. Nećete nam ukrasti to stečeno bogatstvo besede i znanja. Nemate sredstava da nam postavite zamku na proplanku vaše malodušne savesti, da nam nametnete vaše jezične omče i brnjice protiv slobodnog govora. Budale ste vi ako mislite da ćete nas sputati da pobegnemo od smrada vašeg jednodimenzionalnog etničkog brloga. Varate se ako se nadate da ćete nas zaustaviti u izgradnji zajednice svih tih naroda i narodnosti naših zemalja i domovina. Nemate šanse pred našim vizijama zajedničkog života, zajedničkog jezika, zajedničkog privređivanja i zajedničke domovine Jugoslavije. Nemate snage za suzbijanje te rodoljubive odanosti jugoslavenstvu.

EDUARD BRAUNER
Berlin, 27. april 2011.